Povodom obilježavanja Međunarodnog Coming out dana, pitali_e smo osobe iz naše zajednice da s nama, a i vama podijele svoje lične priče o tome kako su oni i one "izašli_e". Autorica ove priče je željela ostati anonimna.Moja lezbejska priča počinje od ranih dana djetinjstva. Još sa svojih 4 ili 5 godina sam bila svjesna da nisam kao druge djevojčice, da volim da se igram sa dječacima mnogo više, da mi je fudbalska lopta daleko interesantnija nego barbika. Bez obzira na to, kao dijete nisam u potpunosti bila svjesna šta to znači, ali jesam znala da kada su u pitanju simpatije pa kasnije i zaljubljenosti, meni nikada dječaci nisu padali na um, uvijek su to bile djevojčice. Tada moje najbolje drugarice o kojima sam potajno maštala.Sjećam se svoje prve simpatije. Tada sam imala 4 godine, ali sam bila sigurna da je to djevojčica sa kojom želim budem. Ona je voljela da vodi glavnu riječ, uvijek je određivala ko će se čega igrati i uvijek smo se igrali mame i tate gdje je ona bila mama, ja sam bila tata, a sva ostala djeca, naša djeca.Sjećam se prvog poljupca, na vikendici kod djeda i nene. Imala sam 6 godina i, naravno, ponovo je bila djevojčica u pitanju. Za nju je to bila igra a za mene prilika, s obzirom da jeste bila najljepša u selu.Mama nikad nije razumjela zašto toliko volim da radim sa tatom napolju. Ostavi to, nije to za djevojčice, šta će ti čekić u ruci, što se penješ po drveću, obuci nekad suknjicu ili haljinicu, pusti kosu, itd. samo su neke od sugestija, kritika i primjedbi koje sam svakodnevno slušala. Nisam mogla a da se ne zapitam šta ako su u pravu. Nisam bila dijete koje sluša, ali nekim čudom svi su me osim roditelja hvalili. Valjda samo njih nisam slušala. Suočena sa toliko predrasuda i kalupa u koje su me pokušavali uklopiti, pokleknula sam i pokušala da budem u vezi sa momkom. Onda i sa drugim jer možda onaj nije bio za mene, pa onda sa trećim iz istog razloga, a svo to vrijeme samo jedna djevojka u mojim mislima i u mojoj klupi. Jednog dana mi kaže da je sačekam ispred škole, ja jedva dočekala. Prilazi mi i postavlja pitanje: Hoćemo počet'?” ukočena sva gledam u nju, bez snage da bilo šta izustim. Ona se namršti i samo ode. Te riječi će mi uvijek ostati urezane u sjećanje. Te riječi su bile znak da nije sve samo u mojoj glavi, da sve to što osjećam se stvarno dešava. Postoji djevojka u koju sam ludo zaljubljena i koja želi da bude sa mnom. Postoji neko ko možda prolazi isto što i ja, neko sa kim mogu razgovarati, ko će me razumjeti.To je bio period kada sam odlučila da cu graditi svoj život onako kako ja želim. Shvatila da imam šansu da budem stvarno sretna. Znala sam, doći će djevojka sa kojom ću provesti život i izgraditi porodicu.Do svoje 21. godine imala sam ukupno 4 osobe sa kojima sam otvoreno mogla razgovarati o svojoj seksualnoj orijentaciji, 3 drugarice i mamu. Mamu kojoj još uvijek nije jasno i koja je odlučila da joj je lakše ignorisati tu činjenicu nego pokušavati da me promijeni. Onda dolazim u period kada postajem zrelija, kada želim da sve meni bitne osobe budu uključene u moj život, te pravim odluku da kažem svojoj tetki da sam lezbejka. Tetka, koju ja cijeli svoj život zovem seka i kako ću je zvati u nastavku ovog teksta, za mene je jedna od najbitnijih osoba. Uz nju sam odrasla, sa njom sam prolazila sve njene ljubavne jade, uvijek smo o svemu razgovarale i imale poseban odnos. Ona je drugačija od svih ostalih u mojoj porodici, ona mi je bila sestra i majka. Uvijek je bila otvorena za razgovor i puna razumjevanja. Moja seka, jedna jedina na svijetu. Zapitala sam se kako da ona to još uvijek ne zna?! U jesen prije dvije godine je pozovem u šetnju. Nađemo se, sjednemo, ja jako nervozna. Znala je šta se sprema, osjetila je. Oduglovlačila sam, a ona stalno govorila da joj kažem šta se dešava, da joj sve mogu reći.. I rekla sam joj. Uslijedilo je par trenutaka šutnje. Promijenila je izraz lica u zabrinuto. Pitala me ko sve zna, koliko sam sigurna u to što govorim i rekla je da joj je žao. Žao joj je jer ću ovako imati dosta teži život. Nastavile smo da pričamo i meni je pao kamen sa srca. Bila sigurna da je prošlo bez problema i da ja još uvijek imam svoju seku. Nakon dva dana sam se vratila kući i zatekla mamu u suzama. U suzama, jer joj je moja seka prepričala cijeli naš razgpovor znajući da ona to neće htjeti prihvatiti. Osjećala sam se izdano, pogaženo, usamljeno. Osjećala sam da sam izgubila i zadnju osobu iz porodice koja bi možda ostala uz mene. Izgubila sam svoju seku. Još uvijek me to boli.Pišem ovo dok čekam tu istu seku da mi dođe na kafu. Sada imamo solidan odnos i možemo da razgovaramo. Ali povjerenje, mislim da to više neću nikada osjećati kada je ona u pitanju. Žalosno je to što ona nije ni svjesna da me i koliko me tada povrijedila.
